Novija društvena i gospodarska povijest hrvatskih otoka najbolje je ocrtana kretanjem otočnog stanovništva. Od 1857., kad je u našim krajevima obavljen prvi službeni popis pa donedavno, otočani su brojem, a i djelatnostima, dosegnuli vrhunac 1921. godine i zatim počeli opadati, da bi ih 1981., pod kraj stoljeća globalne eksplozije stanovništva, bilo manje nego u prošlom stoljeću. Hrvatski otoci oduvijek su bili slabije naseljeni od ostalih sredozemnih otočnih skupina, premda mnogi kriteriji (blizina obale i otočnih centara, višemilenijska naseljenost, veličina i prometno značenje Jadrana itd.) načelno upućuju na gušću naseljenost i veće aglomeracije.

Dvadesetih i tridesetih godina otočani su uglavnom iseljavali u prekomorske zemlje. Odmah nakon II. svjetskog rata iseljavali su se u veće gradove na obali i u unutrašnjosti, a šezdesetih godina počeli su odlaziti na takozvani privremeni rad u inozemstvo. Nakon II. svjetskog rata otočani se ne sele samo u prekomorske zemlje već i na kopno. Otoci s više od 2.000 stanovnika počeli su gubiti stanovništvo oko 1910., a oni manji od 1921. Otočani s malih otoka počeli su se upućivati preko mora tek kad se kriza dobrano osjetila u naseljima većih otoka. Pedesetih godina odlazak otočana pretvara se u egzodus. Tada se mali i srednji otoci prazne prvi, pri čemu mnogi jednostavno izumiru.

Pedesetih godina godišnje su stope kretanja stanovništva negativne na svim otocima, osim Raba. Do 1981. s velikih je otoka otišla petina stanovništva, sa srednjih nešto više od trećine, a s malih čak tri četvrtine stanovnika. Odlazak s priobalnih otoka bio je pri tome drukčiji od onoga s vanjskih. Stanovništvo vanjskih, mahom manjih otoka, sporije je reagiralo na kopnenu privlačnost, ali kad je odlazak jednom počeo, otoci su u demografskim mjerilima izuzetno brzo došli do praga izumiranja. Nakon rata priobalni otoci gubili su stanovništvo po godišnjoj stopi od -0.6, a vanjski po stopi -2,4%, tako da se stanovništvo vanjskih otoka prepolovilo.

Šezdesetih godina snažnu depopulaciju ne uzrokuje samo dugotrajno i intenzivno iseljavanje, već se prvi puta otoci susreću i s denatalitetom (više umrlih nego rođenih), što je danas pojava gotovo na svim dalmatinskim otocima. Otočni natalitet već desetljećima nije dovoljan za normalnu reprodukciju stanovništva.